Sveti Leopold Bogdan Mandić (Herceg-Novi, Boka Kotorska, 12. svibnja 1866. – Padova, 30. srpnja 1942.) drugi je hrvatski kanonizirani svetac. Bio je svećenik, kapucin, poznati ispovjednik i promicatelj jedinstva kršćana.

Preci su mu porijeklom iz Zakučca (Omiš), zaselak Mandići, a njegov pradjed Nikola preselio se u Herceg Novi gdje se i oženio. Njegovi roditelji bili su vjerni hrvatski kršćani. Njegov otac svako jutro je pratio malog Bogdana u crkvu na svetu misu i pričest, što je tada bilo posve neuobičajeno. U duboko kršćanskom obiteljskom ozračju Bogdan je od malena učio moliti. Rodbina i znanci zvali su ga “naš Bogdo”. Bio je visok samo 135 cm.

“Na krštenju je dobio ime Bogdan, a po ulasku u kapucine promijenio je ime u Leopold. Bio je dvanaesto dijete u obitelji Mandić.”

01.

Rani život

Njegova dobrostojeća obitelj nije uspjela sačuvati blagostanje. Druge će u sličnim prilikama znati tješiti iz vlastitog iskustva. Tako je jednog osiromašenog očajnika ovako tješio u ispovjedaonici: “Razumijem vaš žalosni položaj, jer i moja je obitelj nekoć bila bogata. No izgubila je sve svoje imanje i dobra, te zapala u bijedu. I vi ste slično iskusili pa stoga razumijem vašu žalost.”

 

Živeći u Herceg-Novom među pravoslavcima, Bogdan je veoma rano upoznao i iskusio žalosnu činjenicu rastavljenosti kršćanske braće. Zato je još kao dječak govorio: “Dobro, ja ću se posvetiti spasenju tolikih siromašnih i nesretnih ljudi. Postati ću njihov misionar”.

 

Promatrajući nesebično djelovanje kapucina u svom rodnom gradu, koje su cijenili i pravoslavci, Bogdan je mislio, da će svoj misionarski naum najbolje ostvariti ako stupi u njihov red. Roditelji su se složili s njegovim izborom zvanja, premda im je rastanak s njime bio veoma težak.   U dobi od 16 godina odlazi u sjemenište u Udinama u sjevernoj Italiji. 20. rujna 1890. kardinal Domenico Agostini ga je zaredio za svećenika.

“Početkom Prvog svjetskom rata nije htio primiti talijansko državljanstvo pa je kao stranac iz neprijateljske države morao u koncentracijski logor. Obrazložio je to riječima: “Krv nije voda!”

02.

Služba u Italiji

Nakon kratkog boravka u Zadru, Kopru i na Rijeci, po volji svojih poglavara bio je konačno određen za Padovu. Shvatio je na koji će način vršiti svoj ekumenski apostolat te uskliknuo: “Odsada pa ubuduće svaka duša koja bude tražila moju službu bit će moj Istok.”
 
Kao dugogodišnji neumorni ispovjednik on će sve svoje molitve, žrtve, napore prinositi na veliku nakanu: “Da svi budu jedno!” Stalno je molio Boga, da se pravoslavni i katolici ne sukobljavaju, nego da se sve bolje slažu. Imao je izvanrednu sposobnost razumijevanja onih koji su mu se povjeravali i sposobnost pomaganja u zamršenim tjeskobama.
 
Prije smrti Leopold je prorekao, da će kapucinski samostan u Padovi biti razrušen od bombi. Ipak, kod te strašne ratne katastrofe njegova ispovjedaonica ostala pošteđena da bude trajan znak njegova pomiriteljskoga apostolata. Brojni hodočasnici, koji sa svih strana dolaze na njegov grob, dotiču se s poštovanjem i njegove drage ispovjedaonice u kojoj je zaslužio nebo, u kojoj je vršio svoje ekumensko poslanje.

03.

Kraj života

Kad je otac Leopold 30. srpnja 1942. umro u Padovi, njegov pogreb bio je već njegova proslava na zemlji, predigra onoga što će se dogoditi kasnije kad bude svečano proglašen blaženim i svetim. Leopolda iz Herceg-Novog svetim je 16. listopada 1983. proglasio papa Ivan Pavao II.

Blagdan zaštitnika naše župe slavimo 12. svibnja.

LOREM IPSUM.

Mauris maximus at augue ut tempus. Nulla porta sed dui eu congue. Maecenas ullamcorper tempor viverra. Nam vitae odio orci. Aenean fringilla leo tortor.